Porast rodno uvjetovanog nasilja tijekom lockdowna

Mónica Pérez* svojeg je prvog partnera upoznala kad je imala 16 godina, nedugo nakon što je autobusom stigla u kolumbijski pogranični grad Cúcutu. Nakon što je saznala da je trudna, partner ju je počeo tući i nazivati je pogrdnim imenima.

Kad su počeli trudovi, ostavio ju je samu u bolnici kad je trebala roditi, daleko od majke i sestara kod kuće u Venezueli.

Nakon šest mjeseci započela je vezu s novim partnerom. Kaže da je sve je bilo u redu dok se nije pojavio COVID-19.

„Mislim da bi to moglo imati veze s lockdownom, zbog kojeg je bio pod velikim stresom i neprekidno se brinuo što nemamo novaca“, prisjeća se. „Počeo me tući i govoriti mi užasne stvari… Nije mi dopuštao koristiti Facebook ili razgovarati s mamom i sestrama. Birao je što ću odjenuti, a čak je i spalio dio moje odjeće.“

Do početka travnja više od polovice svjetske populacije živjelo je u lockdownu, a žene poput Mónice, u vezi s nasilnim partnerima, ostale su zarobljene sa svojim zlostavljačima i odvojene od podrške obitelji i prijatelja. Nekoliko mjeseci od izbijanja zaraze, agencija UN za žene upozorila je na tzv. pandemiju u sjeni, odnosno porast svih vrsta nasilja nad ženama i djevojkama, a posebno nasilja u obitelji.

Žene izbjeglice i raseljene žene bile su izložene većem riziku od rodno uvjetovanog nasilja (RUN) i prije pojave bolesti COVID-19. Pandemija ih je učinila još ranjivijima.

• Vidjeti također: UNHCR upozorava da drugi val pandemije COVID potiče daljnje nasilje nad ženama i djevojčicama

​S obzirom na to da su raseljene žene često u strahu ili nemaju mogućnost potražiti pomoć, još uvijek nema dovoljno podataka, međutim, neki obrasci ipak postaju jasniji. Kolumbijsko Ministarstvo zdravstva objavilo je podatak o gotovo 40 posto većem broju slučajeva rodno uvjetovanog nasilja u venezuelskoj populaciji između siječnja i rujna ove godine u usporedbi s istim razdobljem prošle godine.

Rogmalcy Vanessa Apitz, 37-godišnja odvjetnica iz Venezuele, koja je pomogla pokrenuti neprofitnu zakladu u Cúcuti radi pružanja podrške ženama iz Venezuele koje trpe rodno uvjetovano nasilje, izjavila je kako se ona i ostali volonteri i volonterke sada suočavaju sa stotinjak slučajeva dnevno, više od 15 slučajeva dnevno prije pandemije.

„Izolacija zbog lockdowna dovela je do porasta nasilja.“

„Izolacija zbog lockdowna dovela je do porasta nasilja“, kazala je. „Nemogućnost odlaska na posao kako bi zaradili za život značajan je uzrok stresa za ljude.“

Situacija je slična i u drugim zemljama u kojima se nalazi veći broj raseljenih osoba. Global Protection Cluster, mreža nevladinih udruga i UN-ovih agencija koju predvodi UNHCR i koja pruža zaštitu ljudima pogođenima humanitarnom krizom, zabilježio je u kolovozu veći broj slučajeva rodno uvjetovanog nasilja na 90 % područja svojeg djelovanja, uključujući Afganistan, Siriju i Irak. Istovremeno, gotovo tri četvrtine žena izbjeglica i raseljenih žena koje je Međunarodni spasilački odbor (IRC) nedavno anketirao u tri afričke regije prijavilo je povećan broj rodno uvjetovanog nasilja u svojim zajednicama.

 

Kako razina nasilja nad ženama sve više raste, lockdown i druge mjere ograničavanja kretanja otežavaju žrtvama prijaviti zlostavljanje i potraže pomoć. Žene izbjeglice često nemaju pristup javnozdravstvenim ustanovama i drugim važnim uslugama socijalne skrbi, već ovise o uslugama dostupnima preko nevladinih udruga i UN-ovih agencija. Međutim, zbog COVID-a mnoge su takve usluge obustavljene, a u kampovima od Kenije do Bangladeša humanitarni radnici ne mogu obići izbjeglice ili organizirati aktivnosti prevencije.

„U ožujku smo shvatili da nećemo moći raditi na uobičajeni način“, rekla je Gabriela Cunha Ferraz, stručnjakinja za rodno uvjetovano nasilje pri Agenciji UN-a za izbjeglice (UNHCR) u izbjegličkom kampu Kakuma u sjeverozapadnoj Keniji. „Bili smo primorani pronaći drukčije načine da dođemo do ljudi.“

Ferraz i njezine kolegice i kolege otvorili su uz telefonsku liniju za pomoć i račun na WhatsAppu kako bi žene zarobljene kod kuće sa svojim zlostavljačem mogle privatno komunicirati sa socijalnim radnikom. Također su pokrenuli i emisiju koja se jednom mjesečno emitira na lokalnoj radiopostaji koja se redovito sluša u izbjegličkim kampovima. Tijekom emisije obrađuju razne teme povezane s rodno uvjetovanim nasiljem svaki mjesec i slušateljicama objašnjavaju kako doći do potrebnih usluga.

Širom svijeta, UNHCR i njegovi partneri na sličan su način prilagodili programe za sprječavanje rodno uvjetovanog nasilja kako bi ženama omogućili siguran pristup uslugama.

Na mnogim lokacijama to uključuje grupe podrške putem interneta i savjetovanje na daljinu. Primjerice, u Libanonu su sastanke za prevenciju nasilja za žene izbjeglice iz fizičkih sigurnih prostora premjestili na internet. Ženama je omogućen podatkovni promet kako bi mogle sudjelovati na sastancima putem interneta, međutim, Martin De Oliveira Santos, službenik za zaštitu UNHCR-a u Libanonu, priznaje kako postoje i druge prepreke za pružanje usluga na daljinu.

„U Libanonu neke žene nemaju pristup mobitelima koji se nalaze u rukama muževa ili očeva“, kazao je. „Također se susrećemo i s različitim razinama digitalne pismenosti.“

Mnoge žene izbjeglice iz naroda Rohingya koje žive u kampovima oko grada Cox’s Bazar u Bangladešu nemaju mobitele kojima bi mogle nazvati neku od telefonskih linija za pomoć, objašnjava Kosida, 19-godišnja izbjeglica i volonterka koja u svom dijelu kampa Kutupalong ide od vrata do vrata i dijeli informacije o uslugama dostupnima ženama koje su preživjele RUN. Ženama je zbog lockdowna teže doći do specijalizirane podrške, ali ističe da je veći problem činjenica da nevoljko progovaraju protiv svojih partnera zlostavljača.

„Ženama je teško progovoriti protiv muškaraca.“

„Ženama je teško progovoriti protiv muškaraca, usprotiviti im se ili ih prijaviti jer o njima ovise kako bi preživjele“, kazala je. „Ako žene nisu neovisne, ako ne zarađuju vlastiti novac, njihova se situacija neće promijeniti.“

Kada je potreban razgovor licem u lice, a humanitarni se radnici zbog lockdowna ne mogu kretati unutar zajednica, izbjeglice volonterke poput Koside ključne su za povezivanje žena koje su preživjele rodno uvjetovano nasilje i usluga koje su im potrebne.

U Kakumi, Ferraz i njezin tim pouzdaju se u radnice iz izbjegličkih zajednica koje su prošle obuku i zaposlile se u partnerskoj organizaciji, Danskom vijeću za izbjeglice (DRC), da budu njihove „oči i uši u zajednici“ dok se primjenjuju mjere za borbu protiv pandemije.

„To su izbjeglice koje žive u kampovima i koje su prošle obuku za sigurno prepoznavanje i upućivanje slučajeva rodno uvjetovanog nasilja“, rekla je. „Ako netko u zajednici prijavi slučaj rodno uvjetovanog nasilja, mogu provjeriti je li žena na sigurnom i odmah slučaj uputiti socijalnom radniku.“

Mary Hasuro, 26-godišnja izbjeglica iz Sudana, koja živi u kampu Kakuma, postala je radnica iz zajednice nakon što je i sama doživjela nasilje od svoga bivšeg muža. „Osjećala sam se bespomoćno, ali tada sam se upoznala s radom Danskog vijeća za izbjeglice, pomogli su mi i omogućili savjetovanje, a sada ja pomažem drugima.“

Rekla je kako je na početku pandemije bilo „puno slučajeva [rodno uvjetovanog] nasilja, ali žene su šutjele zbog straha od koronavirusa.“

Zahvaljujući podizanju svijesti o rodno uvjetovanom nasilju, koje provode ona i druge radnice iz zajednice, Mary kaže kako su žene iz kampa sada bolje obaviještene o pomoći koja im se nudi.

Nabila Berm, izbjeglica iz Sirije koja živi u Jordanu i pripada skupini mladih žena izbjeglica i žena iz Jordana koje kao volonterke rade animirane videosnimke s ciljem podizanja svijesti o rodno uvjetovanom nasilju, rekla je kako su se žene iz njezine zajednice koje su preživjele nasilje također bojale potražiti pomoć u ranoj fazi pandemije.

„Nisu znale kamo bi otišle. Bojale su se otići kod prijateljica jer su se bojale zaraze“, kazala je i dodala da iako su žene sada više upoznate s telefonskim brojevima za pomoć, rizik od nasilja je veći kako je ekonomska situacija sve gora.

„Češće mi se obraćaju žene koje su doživjele nasilje zato što svi ostaju kod kuće, a novaca je sve manje. Ljudi su ljuti i frustrirani“, rekla je. „Brinem se da ćemo zbog ovoga viđati sve više i više slučajeva nasilja.“

U Cúcuti je Mónica na kraju pronašla pomoć kada joj je prijateljica ispričala o lokalnoj nevladinoj udruzi koja se zove Corprodinco i koja zajedno s UNHCR-om vodi sklonište za žene koje su preživjele RUN. Partner joj nije dopuštao da napusti kuću, međutim, uz pomoć policije, Corprodinco ju je uspio smjestiti u sklonište. Ondje joj je omogućeno savjetovanje i učenje novih vještina poput šivanja, za koje se nada da će joj pomoći kako bi se mogla sama uzdržavati kad za to dođe vrijeme.

Često se pita bi li stvari bile drukčije da je ostala kod kuće u Venezueli, s majkom i sestrama koje bi pazile na nju. „Budući da sam ovdje u Kolumbiji bila sama i nisam imala nikoga tko bi mi bio podrška, [moj partner] me lako iskoristio“, rekla je.

„Mnogo sam puta pokušala otići, ali sam se bojala. Dok sam bježala iz Venezuele, bila sam gladna i spavala sam na ulici i nisam željela ponovno prolaziti istu situaciju. Ali ne bi trebalo biti tako. Nitko ne bi trebao doživjeti nasilje u obitelji.“

 

* Ime je promijenjeno radi zaštite identiteta

 

Napisala Kristy Siegfried, uz doprinos Jenny Barchfield iz Mexico Cityja, Lilly Carlisle iz Amana u Jordanu i Iffath Yeasmine iz Cox’s Bazara u Bangladešu.

Podijeli na Facebook-u Podijeli na Twitteru