Regionalni program stambenog zbrinjavanja – Kraj dugog puta do doma na vidiku za povratnice u Hrvatskoj

FOTO: UNHCR/D.Klasnić

U selu Strmica nalazi se jedan od tri posljednja centra kolektivnog smještaja za manjinske povratnike, izbjeglice i ostale raseljene osobe u Hrvatskoj. Sumorna zgrada bivše škole danas izgleda poput grada duhova, a dvoje od njezinih stanovnika koji su praktično ostavljeni da skrbe sami o sebe jesu Šehrizada Samouk (46) i njena kći Maja (27).

UNHCR/D.Klasnic

Šehrizada je rođena u Ličkom Petrovom Selu na granici Hrvatske s Bosnom i Hercegovinom. Metež rata natjerao ju je da izbjegne iz Hrvatske 1995. godine i konačno pronađe utočište u Srbiji.

Nakon što su provele devet godina u kolektivnom smještaju u Srbiji, posredstvom UNHCR-a 2004. godine Šehrizada i Maja vratile su se u Hrvatsku. S obzirom da se nisu mogle vratiti u svoj predratni dom na koji su su u međuvremenu izgubile stanarsko pravo, smještene su u kolektivni centar Strmica, u kojem od onda žive. Prijavile su se za stambeno zbrinjavanje, nakon čega im je ponuđen stan u Kninu, no kako je isti bio neadekvatan za život, odbile su se useliti.

Nako duge birokratske borbe, 2011. godine Šehrizada i Maja konačno su dobile hrvatsko državljanstvo. Danas žive u Strmici od 145 EUR povratničke pomoći, koja neredovito stiže, i povremenih donacija kruha. Ljeti Maja uspjeva naći povremeno zaposlenje u turističkim mjestima na hrvatskoj obali. „Nemam dom od 1995. godine. Kada hodam ulicama Strmice i Knina, skrivam se od trgovaca, osoba kojima sam dužna novce..“, kaže Šehrizada.

Nemam dom od 1995. godine. Kada hodam ulicama Strmice i Knina, skrivam se od trgovaca, osoba kojima sam dužna novce..

Šehrizada Samouk

2010. godine ponuđen im je smještaj u Erveniku, ratom pogođenoj, izoliranoj i nerazvijenoj općini, rijetko naseljenoj uglavnom povratnicima treće životne dobi i s limitiranim prometnim vezama sa susjednim urbanim središtima. Naročito je važno što Ervenik ne pruža gotovo nikave profesionalne i društvene mogućnosti za mladu ženu poput Maje. Smatrajući to neodrživim rješenjem za pristojan život, Samoukove su odbile ponuđeno.

Život nije bio lagan za Šehrizadu i njenu kći tijekom ratnih godina. Kao  pripadnice manjiskog, bošnjačkog  naroda,  morale su se boriti i preživjeti na opasnom i po njih nepoželjnom području. Njihova nevolja nije prestala sa završetkom rata – traumatična iskustva izbjeglištva i 18 godina života u  surovim okruženjima kolektivnih prihvatilišta u Srbiji i Hrvatskoj, ostavilo je traga na njima, naročito na Šehrizadinom psihičkom stanju. Ipak, borbeni duh nije napustio ove hrabre žene i one se još uvijek nadaju kako će im na kraju biti pružena prilika da prevaziđu njihovu nevolju i  ponovno izgrade svoje živote, u okruženju dostojnom čovjeka.

Ta će se prilika  možda pružiti vrlo skoro, s obzirom da su Šehrizada i Maja stavljene na prioritetni popis potencijalnih korisnika kojima će biti ponuđen stan u jednoj od dvije zgrade koje Republika Hrvatska planira izgraditi u Kninu u sklopu drugog vala projekata Regionalnog programa stambenog zbrinjavanja. Od srpnja 2013. godine, hrvatske vlasti i UNHCR zajednički rade na uspostavi liste prioriteta za projekte RPS-a, uzimajući u obzir pri odabiru pravo na stambeno zabrinjavanje temeljeno na kriterijima ranjivosti kako bi osigurali da oni kojima je brza pomoć najviše potrebna  budu doista  i zbrinuti putem Regionalnog programa stambenog zbrinjavanja.