Regionalni program stambenog zbrinjavanja: Završetak i inače uspješnog povratka

foto: UNHCR/D.Klasnić

Milan (71) i Koviljka (65) Petković žive u kući Koviljkina brata u selu Rudanovac u predgrađu Korenice (Ličko-senjska županija/Hrvatska) i imaju sina Milorada (46) koji živi u Srbiji. Rudanovac je tipično selo koje čini nekoliko kuća okruženih stajama i vrtovima koji predstavljaju osnovni, i ponekad jedini, izvor na koji se povratnici oslanjaju za hranu i mogući slabi prihod.

foto: UNHCR/D.Klasnić

Milan, koji je prije sukoba iz devedesetih radio kao knjigovođa u lokalnoj šumarskoj jedinici i Koviljka koja je kvalificirana kuharica, živjeli su u stanu u društvenom vlasništvu u Korenici kao nositelji stanarskog prava. Sukob u devedesetima i njegov vrhunac 1995. natjerao ih je da traže utočište u Republici Srbiji, što je priča slična pričama preostalih 250,000 hrvatskih Srba raseljenih tijekom rata.

No, ono što je potom uslijedilo definitivno nije slično mnogim drugim izbjegličkim pričama. Novi vlasnik restorana/hotela u kojem je Koviljka radila prije devedesetih je, prisjećajući se njezinih kuharskih kvaliteta, od prvih povratnika u Korenicu tražio informacije o obitelji Petković. On je bio toliko impresioniran Koviljkinim kulinarskim vještinama da je uporno nazivao obitelj u Srbiju nudeći im pomoć i zaposlenje po povratku. S obzirom da se u Srbiji nisu mogli uzdržavati te ocijenivši situaciju u Hrvatskoj sigurnom, Petkovići su se 1998. vratili u Korenicu i prvotno bili smješteni u općinskom objektu.

Milan se prisjeća tog dana: “Vratili smo se u Korenicu nakon obiteljskog sastanka. Svi mi – moja supruga Koviljka, naš sin Milorad i njegova supruga i ja. Onog dana kad smo se vratili, u 23 sata navečer, posjetio nas je vlasnik Hotela Macola u Korenici. Želio nam je ponuditi posao. Već sljedećeg dana, u 7 sati ujutro, Koviljka je počela raditi u kuhinji Hotela Macola kao kuharica zadužena za pekarske proizvode i tijesta, a ja sam počeo raditi kao službenik te smo tamo radili do odlaska u mirovinu 2008. i 2009.” Nažalost, Milorad nije bio te sreće te se nakon šest mjeseci u Korenici vratio u Srbiju gdje mu je ponuđen posao.

Kuća Koviljkina brata u Rudanovcu predstavljala je sljedeći korak za obitelj. Kuća je u neprihvatljivom stanju, međutim vlasnik koji sada živi u Kanadi bi je želio prodati. Rudanovac je u blizini Nacionalnog parka Plitvička jezera, a imovina je vrijedna i tražena. Kao bivši nositelji stanarskog prava, Petkovići imaju pravo na stambeno zbrinjavanje u Hrvatskoj, a zahtjev su podnijeli 2004. te dobili pozitivnu odluku 2010. Danas se nalaze na popisu stambenog zbrinjavanja prema Regionalnom programu stambenog zbrinjavanja u sklopu prvog projekta, stambene zgrade u Korenici.

U gotovo 15 godina od našeg povratka i čekanja na stambeno rješenje svjedočili smo mnogim nepravilnostima. Također vidimo da je stanje u hrvatskom gospodarstvu loše, a nama povratnicima je još uvijek potrebna pomoć.

Milan Petković

Milan ovako komentira vijesti: “Rečeno nam je da smo na prioritetnom popisu za zgradu u Korenici, ali još uvijek nismo dobili nikakvu dokumentaciju. Iskreno želim vjerovati, pogotovo jer sada znam da su uključeni UNHCR i drugi međunarodni dionici, ali mi na rješenje čekamo već tako dugo da ću biti siguran u to tek onda kad vidim stan i primim ključeve i ugovor”, i dodaje: “U gotovo 15 godina od našeg povratka i čekanja na stambeno rješenje svjedočili smo mnogim nepravilnostima. Također vidimo da je stanje u hrvatskom gospodarstvu loše, a nama povratnicima je još uvijek potrebna pomoć. Ne samo povratnici, već svi mi koji živimo u Lici smo vrlo iscrpljeni te nam je prijeko potrebno društveno i gospodarsko oživljavanje”.

Obitelj Petković zadovoljna je životnim izgledima u Korenici. Koviljka ipak kaže da je, “Vrijeme učinilo svoje. Sve više i više nam je potrebna medicinska pomoć . Nemamo baš neki društveni život, ali i ne očekujemo puno. Život u Korenici bi nam se sigurno poboljšao da su zdravstvene usluge i društvene mogućnosti bliže. Ipak, život u stanu će nas ponešto odsjeći od naših izvora hrane, ali smo na svu sreću oboje zaradili svoje mirovine koje se redovito isplaćuju.”

Regionalni program stambenog zbrinjavanja (RPSZ) je zajednički višegodišnji program usmjeren na pružanje trajnih rješenja za oko 27,000 najugroženijih izbjegličkih obitelji (74,000 osoba) u regiji. Program se temelji na zajedničkim naporima partnerskih zemalja i međunarodne zajednice i potvrđuje opredijeljenost država za okončanje poglavlja raseljenosti u regiji putem pružanja trajnih stambenih rješenja te jamči zaštitu prava izbjeglica, povratnika i raseljenih osoba. U tom smislu, i uz potporu Europske komisije, Vlade Sjedinjenih Američkih Država, UNHCR-a i OESS-a, osnovan je Fond Regionalnog programa stambenog zbrinjavanja za priljeve donatorskih sredstava. Fondom upravlja Razvojna banka Vijeća Europe (CEB). Ova regionalna inicijativa omogućuje dobrovoljni povratak i reintegraciju ili lokalnu integraciju izbjeglica i interno raseljenih osoba iz sukoba početkom 1990-ih i ograničenog broja osoba raseljenih 1999. koje imaju status interno raseljenih osoba u Crnoj Gori.

FOTO i TEKST: UNHCR/D.Klasnić