Foto: © UNHCR/Hereward Holland
Svi ljudi koji se kreću između različitih država zaslužuju puno poštivanje svojih ljudskih prava i dostojanstva. Međutim, postoje različiti razlozi i motivacije zbog kojih ljudi napuštaju svoje domove i, posljedično, različite međunarodne pravne obveze koje iz toga proizlaze i primjenjuju se na one čiji su životi bili, jesu ili bi mogli biti ugroženi ako se vrate u svoje domove.
Izbjeglice su posebno definirane i zaštićene međunarodnim pravom. To su ljudi koji su pobjegli iz svojih domova kako bi izbjegli proganjanje, sukobe, nasilje, ozbiljna kršenja ljudskih prava ili druge događaje koji ozbiljno narušavaju javni red i mir, a potražili su sigurnost u drugoj zemlji.
Kao rezultat toga, potrebna im je „međunarodna zaštita“ druge zemlje, jer ih njihova zemlja podrijetla ne može ili ne želi zaštititi. Oni ostvaruju temeljno, opće ljudsko pravo – pravo na traženje i uživanje azila. Prema međunarodnom izbjegličkom pravu, osoba je izbjeglica – i treba se prema njoj tako odnositi – čim ispunjava ovu definiciju, čak i ako još uvijek čeka službeno priznanje od strane država ili UNHCR-a.
Prema međunarodnom pravu države imaju posebne obveze prema izbjeglicama, uključujući:
U nekim zemljama, izbjeglice mogu imati pristup drugim oblicima legalnog boravka, uključujući sporazume o slobodi kretanja, radne dozvole ili studentske vize, pa mogu odlučiti ne podnijeti zahtjev za azil. Međutim, ti drugi oblici boravka ne utječu na njihovu potrebu za ili pravo na međunarodnu zaštitu.
Tražitelji azila su osobe koje namjeravaju zatražiti ili čekaju odluku o svom zahtjevu za međunarodnu zaštitu. Države imaju obvezu osigurati svakome tko se približava njihovim granicama,a u potrebi je za međunarodnom zaštitom, pristup njihovom teritoriju te podnošenje zahtijeva za zaštitu koji treba biti razmotren pravično i brzo. Iako neće svaki tražitelj azila na kraju dobiti zaštitu, zahtjev svakog pojedinca mora biti ispitan pravično i učinkovito.
Migranti nisu izrijekom definirani u međunarodnom pravu, ali se izraz koristi za ljude koji odluče prijeći granice, ne zbog izravnih prijetnji proganjanjem, neposredne opasnosti ili smrti, već drugih razloga, uključujući posao, obrazovanje ili spajanje obitelji. Također postoje i drugi složeni čimbenici kao što su bijeg od poteškoća uzrokovanih prirodnim katastrofama, gladi ili ekstremnim siromaštvom.
Oni koji napuste svoje zemlje iz tih razloga obično ne bi trebali imati potrebu za međunarodnom zaštitom, jer bi – za razliku od izbjeglica – u načelu i dalje uživali zaštitu vlastite države dok borave u inozemstvu i kada se vrate.
Iako ne ispunjavaju kriterije definicije izbjeglice, može se dogoditi da migranti trebaju potporu, pomoć i zaštitu svojih prava u različitim fazama tijekom putovanja. Oni su zaštićeni odredbama međunarodnog prava o ljudskim pravima i, u nekim okolnostima, mogli bi imati pravo na zaštitu od povratka u zemlju podrijetla ili udaljenja iz države domaćina po osnovi zaštite njihovih ljudskih prava.
U svijetu je sve učestalija pojava “mješovitih kretanja” u kojima izbjeglice i migranti putuju istim rutama preko kopnenih i morskih granica. Iako se njihov pravni status i motivi razlikuju, na putu se često mogu susresti sa sličnim opasnostima – uključujući nasilje, zlostavljanje i iskorištavanje od strane trgovaca ljudima, krijumčara, kriminalaca, naoružanih skupina, drugih odmetnutih aktera, pa čak i graničnih ili drugih službenika.
Iako takvi incidenti i iskustva koji se događaju na putovanjima izvan zemalja porijekla neće automatski transformirati „migranta“ u „izbjeglicu“ (jer status izbjeglice ovisi o tome da se pojedinac ne može vratiti kući zbog opasnosti, nasilja ili nepravde od koje su pobjegli), sve države moraju zauzeti human pristup temeljen na pravima kada odlučuju o prihvatu ljudi na svojim granicama. Moraju osigurati da osobe kojima je potrebna međunarodna zaštita (izbjeglice) mogu brzo pristupiti sustavu azila, te da se žrtve trgovine ljudima ili kršenja ljudskih prava – bilo da su izbjeglice ili migranti – brzo identificiraju i pruži im se podrška.
Međunarodna zajednica odavno priznaje razliku između izbjeglica i migranata – od kodificiranog skupa pravnih dokumenata koji uređuju položaj izbjeglica, razvijen u prošlom stoljeću (Konvencija o izbjeglicama iz 1951. i njezin Protokol iz 1967. kao i drugi pravni tekstovi, kao što je Konvencija OAU-a o izbjeglicama iz 1969.), novijoj Njujorškoj deklaraciji o izbjeglicama i migrantima, i dva različita okvira koja je potaknula – Globalni kompakt o izbjeglicama i Globalni kompatk o migracijama.
Jezično izjednačavanje izbjeglica i migranata ima posljedice
Postoji rastući i zabrinjavajući trend u javnom diskursu, medijima i statističkim izvješćima da se riječ “migrant” koristi kao krovni pojam i za migrante i za izbjeglice. Ovo izjednačavanje ne samo da je netočno, već može imati ozbiljne posljedice za ljude kojima je potrebna međunarodna zaštita. Netočno nazivanje izbjeglica i tražitelja azila migrantima (ili “ilegalnim”, “neovlaštenim” ili “nedokumentiranim”):
Radi točnosti, jasnoće i izbjegavanja posljedica koje proizlaze iz izjednačavanja ovih pojmova, a kako bi se prepoznale specifične, kritične potrebe ljudi u situacijama mješovitog kretanja, ispravno je imenovati ih “izbjeglice i migranti”. To omogućuje izbjeglicama pristup azilu, a ranjivim migrantima prilagođenu podršku koja im je potrebna. Šire gledano, izbjeglice i migrante treba zajedno nazivati “pojedincima”, ” ljudima” ili “ljudima u pokretu”.
Podijeli na Facebook-u Podijeli na Twitteru
